Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, usvojena 16. studenog 1972. godine na 17. zasjedanju Generalne konferencije UNESCO-a u Parizu, predstavlja najvažniji međunarodni pravni dokument za identifikaciju, zaštitu i očuvanje univerzalnih vrijednosti čovječanstva. Ključna inovacija ove konvencije je ujedinjenje koncepata zaštite prirode i očuvanja kulturnih spomenika unutar jednog jedinstvenog pravnog okvira, prepoznajući da su kultura i priroda neraskidivo povezani.

Ključni ciljevi i principi: Zajednička odgovornost: Postavlja načelo da je očuvanje svjetske baštine obaveza cjelokupne međunarodne zajednice. Financijska i tehnička pomoć: Omogućava međunarodnu suradnju kroz resurse, stručnost i podršku ugroženim područjima. Konvencija je uspostavila operativni sustav koji direktno upravlja očuvanjem lokaliteta širom svijeta:

1. Komitet za svjetsku baštinu: Tijelo sastavljeno od predstavnika država članica koje donosi konačne odluke o upisu na listu i kontrolira provođenje Konvencije

2. Lista svjetske baštine: Registar kulturnih, prirodnih i mješovitih dobara koja ispunjavaju stroge kriterije. Preko 1.000 lokaliteta diljem svijeta nalazi se pod ovom zaštitom

3. Lista svjetske baštine u opasnosti: Mehanizam koji alarmira javnost i mobilizira hitna sredstva za lokalitete ugroženim ratovima, klimatskim promjenama ili urbanizacijom

4. Fond za svjetsku baštinu: Financijski fond namijenjen za hitne intervencije, edukaciju stručnjaka i tehničku potporu

Ovaj sporazum postao je jedan od najmasovnije prihvaćenih međunarodnih dokumenata na svijetu. Služi kao ključni alat za razvoj održivog turizma i jačanje lokalnih ekonomija kroz globalno prepoznatljiv brend. Ipak, u 2020-im godinama Konvencija se suočava s ozbiljnim izazovima poput ubrzanih klimatskih promjena, prekomjernog turizma (tzv. overtourism) te geopolitičkih sukoba koji direktno ugrožavaju opstanak vrijednih mjesta na planeti. Zbog toga je stalni nadzor i modernizacija njenih alata ključni zadatak UNESCO-a i svih država potpisnica.