Sa dubokom tugom pročitala sam vijest da je preminuo ugledni slikar Edin Numankadić, samo dva dana prije otvorenja svoje nove izložbe pod nazivom „Prisustvo“. Vijest o njegovu odlasku stigla je u trenutku dovršavanja čestitke povodom izložbe, pretvarajući snažnu simboliku naslova u tihu, gotovo nevjerovatnu promjenu značenja: prisustvo se, u jednom trenutku, preobrazilo u odsustvo.

Edin Numankadić bio je jedan od najprepoznatljivijih autora svoje generacije ili, bolje reći, generacija. Umjetnik čiji je rad dosljedno povezivao promišljenu likovnu disciplinu sa osjetljivošću za trenutak i trag ljudskoga postojanja, za slobodu kroz: „biti”, „misliti” i „stvarati”. Jednom je rekao: „Ta sloboda je najvrjednija stvar i nikad je ničemu nisam podredio”. I nije!  Njegova djela ostaju svjedočanstvo ustrajnosti stvaranja i znatiželje, ali i mjesto susreta: između slike i pogleda, između vidljivoga i naslućenoga, a sve kroz njegov moto postojanja „odlučio sam živjeti umjetnost”.

Izložba „Prisustvo“, koja je trebala biti njegov sljedeći susret sa publikom, sada postaje prostor sjećanja i zahvalnosti.

U ovim trenucima u mislima smo uz porodicu, prijatelje i sve koji su cijenili njegov rad. I dok osjećamo težinu odsutnosti, ostaje prisutna svjetlost koju je ostavio iza sebe. U slikama koje će i dalje govoriti, mirno i postojano, u njegovo ime, „jer jedino je vrijeme neki kriterij koji složi stvari na svoje mjesto, a mi se možemo truditi više-manje”. Danas, kada se opraštamo od Edina Numankadića, vrijeme će tek potvrditi veličinu njegova umjetničkog i ljudskog naslijeđa.

Neka Edin Numankadić počiva u vječnom miru.

Sanja Vlaisavljević, federalna ministrica kulture  i sporta