Sevdalinka je gradsko tradicijsko pjevanje, monodijski koncipirano (po svom ukupnom entitetu pripada pojedincu – solisti), koje se može izvoditi bez pratnje instrumenata (a capella), uz pratnju saza (tambura), harmonike ili manjih instrumentalnih sastava.

Usmeno prenošena, vjerovatno već od sredine 16. stoljeća, tematski je bila izrazito usredsređena na ljubavna dešavanja u životu pojedinaca. Stihovi sevdalinki spadaju u književni podžanr ljubavne lirike. Bogatstvo i raznolikost napjeva te lirski tekst baladnog tipa objedinjava izvedba kao izraz senzibiliteta pjevača. Sevdalinka može da postoji kao melodija i kao auditivni fenomen, ali tek onda postaje ono što jeste kada je zapjeva pravi pjevač. Novije generacije izvođača, koja je dio i lokalne i globalne scene, sevdalinku je smjestila u potpuno nove kontekste, (do)dajući joj i nova značenja.

Danas se sevdalinke nerijetko doživljavaju kao bosanske solo pjesme. Njenom očuvanju dodatno doprinosi velika pažnja posvećena bilježenju starih, usmenom predajom sačuvanih sevdalinki koje se izučavaju na etnomuzikološkim i katedrama usmene književnosti.