Bosanski ćilim predstavlja jedan od najautentičnijih oblika materijalno-duhovnog stvaralaštva na prostoru Bosne i Hercegovine. Kao tekstilna forma koja objedinjuje funkcionalnu, estetsku i simboličku dimenziju, on nije bio samo predmet svakodnevne uporabe nego i nositelj kolektivnog pamćenja, obiteljskog identiteta i kulturnog kontinuiteta zajednice. Kroz stoljeća je bio sastavni dio doma – prekrivao je podove, sećije, krevete i stolove, služio kao zavjesa i zidna dekoracija te predstavljao važan dio djevojačke spreme.

Povijesni razvoj bosanskog ćilima povezuje se s tekstilnim tehnikama prisutnima na ovom prostoru još od neolitika. Posebno značajno poglavlje u povijesti bosanskog ćilima vezano je uz osnivanje i rad Tkaonice ćilima u Sarajevu tijekom austrougarskog razdoblja. Organizirana ručna proizvodnja bosanskih ćilima prestaje 1971. godine, čime završava jedno važno industrijsko poglavlje u povijesti ove tradicije.

Osnovna tehnika izrade bosanskog ćilima jest tehnika klečanja, ravno tkanje bez čvora, koja zahtijeva preciznost, dugotrajan rad i duboko poznavanje ornamentalne kompozicije. Znanje se tradicionalno prenosilo usmenim putem, unutar obitelji i lokalne zajednice, čime je proces tkanja postajao čin očuvanja identiteta. Danas se ova praksa njeguje kroz rad udruga, muzejske radionice, obrazovne institucije i obiteljske linije prenošenja znanja u Travniku, Tuzli, Visokom, Kaknju, Sarajevu i drugim sredinama.