Federalna ministrica kulture i športa, Sanja Vlaisavljević, nazočila je u subotu, 26. kolovoza 2023. godine svečanom programu povodom otvaranja 28. dana hrvatskog filma „Ivo Gregurević“ u Orašju.
Program je započeo otvorenjem Kulturnog centra „Ivo Gregurević“, kojeg je otvorio dr. Dragan Čović, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH. Uzvanici su potom položili vijence na počivalištu Ive Gregurevića na groblju „Karaula-Donja Mahala“, nakon čega je održana Svečana akademija, na kojoj su o velikanu hrvatskog glumišta govorili Iljo Benković, predsjednik Organizacijskog odbora Festivala, Mijo Marić, predsjednik Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, koja je suorganizator Festivala, posebni izaslanik Vlade Republike Hrvatske, držani tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Zvonko Milas, te ministrica Sanja Vlaisavljević. Ovu najveću kulturnu manifestaciju u Posavini službeno je otvorila predsjedateljica Vijeća ministara BiH, Borjana Krišto.
Govor ministrice Vlaisavljević prenosimo u cijelosti:
Iznimna čast mi je biti danas ovdje s vama na otvaranju 28. dana hrvatskog filma Ivo Gregurević.
Nije jednostavno doći na ovo mjesto i govoriti o… Ma ne, pogrešno govorim! Dozvolite mi radije da vam ispričam jednu priču.
Priča je to o čovjeku koji upravo sjedi tu do vas. Do svakoga od vas. Još vam potiho i govori: „Ma što ovo ona priča!? Nema se tu što reći, samo radiš svoj posao.“
Uvijek je tu sjedio i uvijek će sjediti i gledati nas što i kako radimo i je li najbolje vrijeme za to što radimo. Mi bismo ga možda i pitali je li, a on bi nam odgovorio: „Najbolje vrijeme nije ni ono koje je prošlo ni ono koje slijedi, nego ono koje se događa upravo sada. I sutra će najbolje vrijeme ponovno biti ono sutra, jer sutra će opet biti sada.
Ivo je bio glumac ili, zapravo, i nije. Bio je uvijek Ivo – Ivo u koju god odjeću obučen. A Ivo, reci nam je li život gluma? Pogledao bi i kratko u svom stilu rekao: „Gluma je život. Sljedeće pitanje molim, ali kratko ne volim intervjue.“
No, o jednoj temi bi ipak mogao govoriti – o svojoj Donjoj Mahali. Savi. Eto, nije Savom stigao do Crnog mora iako je maštao o tomu gledajući dječačkim okom noću zvijezde.
Dječak je odrastao, otišao iz Donje Mahale, ali joj se i vraćao, sve više se vraćao kako kaže u djetinjstvo, a kad mu je Bosna poplavila kuću konačno se i vratio. Znao je također da usprkos svemu neće od tamo nestati Hrvati. Rekao bi: „Optimist sam. Opstat ćemo iako nas je puno manje nego prije.“ Znao je da će Dani hrvatskog filma biti baš ovdje i okupljati ne samo Hrvate, nego sve one koji umiju da vole i koji vjeruju da se sve može i kada je teško. I sad bi me ispravo i rekao: „Ne Hrvati, nego Rvati, i ne Donja Mahala nego Maala. Nema kod nas h, to je sve izbačeno. Nauči!“
A počeci rvatskog filma u Posavini su bili baš tu gdje je Ivo sa svojih sedam drugova danonoćno glumio i dijelio uloge drugima. Istina, Paca je bio šef a Marijan ih je skrivao ako previše zgriješe. Dječaci su porasli, a Ivo je u svitanje slobode u svojoj Posavini pokrenuo ovu gromadu susreta lijepoga.
Festival Ive Gregurevića u Orašju postao je slavan, govorili bi mu, a on bi kazao „Iljo Benković je moj pomoćnik. Ima nas jedna grupa koja određuje koji će glumac i redatelj dobit’ nagradu. Nagrade su zlatni dukati.“ Pravi dukati. Ali nisu samo dukati nego i vino i rakija i šunka. Sve se to pojede i popije u par dana. Ali važno je da Festival traje, Sava teče, ljudi dolaze baš ovdje i čekaju da vide što je svake sljedeće godine Ivo prišapnuo Benkoviću. A uvijek mu prišapne više i bolje. Rekao je da će život proći ovako: „Pucneš prstima i to je to.“ Tako je i zaspao, odjednom i niotkud. Premda, volio bi da ne živi do 150. godine, nego dvije tisuće godina, pet tisuća godina najmanje… Tek tada bi mogao nešto ozbiljno o životu reći…
I živi, evo ga sjedi tu s nama i čeka otvaranje novog i još boljeg Festivala rvackog filma. A što će tek biti za dvije tisuće godina?
Eto, bila je ovo priča o čovjeku koji nas je okupio i ove godine ovdje, u Orašju, koji nam je postavio težak zadatak. Podijelio nam uloge i rekao: „Sad radite, nema se tu što pričati.“
Hvala!
