Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz vijeka u vijek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do djela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja mijenjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovječanstvo od prvog bljeska svijesti, kroz vijekove priča smo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču…

…možda pripovjedač svojim djelom treba da pomogne čovjeku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umjeli ili, oboreni prije vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovjedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dijete koje pjeva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvijetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumijemo uvijek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo…

Ivo Andrić, govor na dodjeli Nobelove nagrade za književnost

Svjetski dan pripovijedanja obilježava se 20. marta.

Riječ je o globalnoj proslavi umijeća usmenoga pripovijedanja, a toga dana ljudi diljem svijeta pripovijedaju i slušaju priče na brojnim jezicima i na brojnim mjestima, tokom dana i noći.

Učesnici dijele svoje priče i nadahnuća, učeći jedni od drugih i stvarajući međusobne kontakte.
Ova međunarodna manifestacija posvećena usmenom pripovijedanju zadobila je svoj konačni oblik 2003. godine, od kada se obilježava u više od 25 zemalja na svim kontinentima.             

A pripovijedati možemo beskonačno, jer sve što pogledamo u priču pretvaramo…