Sevdalinka je gradsko tradicijsko pjevanje, monodijski koncipirano (po svojoj ukupnoj naravi pripada pojedincu – solistu), koje se može izvoditi bez pratnje instrumenata (a cappella), uz pratnju saza (tambure), harmonike ili manjih instrumentalnih sastava.
Usmeno prenošena, vjerojatno već od sredine 16. stoljeća, tematski je bila izrazito usredotočena na ljubavna zbivanja u životu pojedinaca. Stihovi sevdalinki pripadaju književnom podžanru ljubavne lirike. Bogatstvo i raznolikost napjeva te lirski tekst baladnog tipa objedinjuje izvedba kao izraz senzibiliteta pjevača. Sevdalinka može postojati kao melodija i kao auditivni fenomen, ali tek tada postaje ono što jest kada je zapjeva pravi pjevač. Novije generacije izvođača, koje su dio i lokalne i globalne scene, smjestile su sevdalinku u potpuno nove kontekste, (do)dajući joj i nova značenja.
Danas se sevdalinke nerijetko doživljavaju kao bosanske solo pjesme. Njezinu očuvanju dodatno pridonosi velika pozornost posvećena bilježenju starih sevdalinki sačuvanih usmenom predajom, koje se proučavaju na etnomuzikološkim katedrama i katedrama usmene književnosti.
