Bisera Alikadić pripadala je uvijek nekoj drugoj, rijetkoj vrsti, onoj čiji glas ostaje u nama dugo nakon što zatvorimo posljednju stranicu. Njen književni glas nije tražio dopuštenje da bude svoj. Dolazio je iz dubine iskustva, iz potrebe da se izgovori ono dugo prešućivano, posebno kada je riječ o ženskom iskustvu, ljubavi, tijelu, samoći, slobodi i pravu na vlastiti glas.

Njen književni opus svjedoči o rijetkoj stvaralačkoj širini. Nakon prve zbirke pjesama „Noći i ćilibara“, slijedile su zbirke „Kapi i mahovina“, „Drhtaj vučice“, „Raspeće“, „Pjesme“, „Dok jesam Ciganka“, „Ne predajem se“, „Grad hrabrosti“, „Knjiga vremena“ i „Ludi kamen“. Napisala je i brojne knjige namijenjene djeci: „Kraljica iz dvorišta“, „Tačkasti padobran“, „Pjesmice ljestvice“ i „Voz do neba“ te tako uspjela povezati svijet odraslih i svijet djece, ozbiljnost životnog iskustva i razigranost dječje mašte.

Svojim pisanjem i “pismom” Bisera Alikadić pomjerala je granice očekivanog i otvarala prostor junakinjama koje nisu pristajale da budu tek nečije kćeri, supruge, majke ili tihe suputnice. Njene žene osjećaju snažno, griješe, žele, pate, suprotstavljaju se i tragaju za sobom. Upravo zato njena književnost i danas djeluje neposredno i živo.

Tankoćutnost Bisere Alikadić nije samo u temama koje je birala nego i u načinu na koji ih je pretvarala u književnost. U njenom jeziku susreću se nježnost i ironija, lirsko i neposredno, intimno i društveno. Ona je umjela od svakodnevice napraviti književni prostor u kojem se prepoznajemo, a od osobnog iskustva pitanje koje pripada svima nama.

Prepoznatljivi kikot Bisere Alikadić obilježje je oslobađanja književnog jezika od nametnutih granica i svjedočanstvo da književnost može biti istovremeno intimna i pobunjena, nježna i beskompromisna.

Draga Bisera, hvala na odvažnosti da se govori vlastitim glasom, hvala za junakinje koje nisu pristajale na zadane uloge, hvala za slobodu i uživanje u toj slobodi, hvala Ti za smijeh!

Kad se smiju žene

Kao da su zaboravile sve obaveze, sva zla.

Neobuzdano se smiju sebi, muškarcima,

Djeci, pelenicama,

Suncu, krilatici drage im pokojnice.

Njihov smijeh je bujica, nalet slobode.

Blistavi vrt u srcu vasione.

Ovoj iskonskoj radosti ravno nije

Ni krdo mladih konja kad izvija grive.

Grudi im se razlivaju na sve strane.

Jata zubi bljesnu, pa nestanu ko ptice.

Da pod Zemlju polugu stave

Zavaljale bi je kao tešku kuglu.

O, sreće, kad se smiju. Kao da more navire

Kao da se nebeski vidici šire.

Fotografija preuzeta sa stranice www.biserje.ba.