S dubokom tugom pročitala sam vijest da je istaknuti slikar Edin Numankadić preminuo, samo dva dana prije otvaranja njegove nove izložbe pod nazivom „Prisutnost“. Vijest o njegovoj smrti stigla je u trenutku završetka čestitke povodom izložbe, pretvarajući snažnu simboliku naslova u tihu, gotovo nevjerojatnu promjenu značenja: prisutnost se u jednom trenutku pretvorila u odsutnost.
Edin Numankadić bio je jedan od najprepoznatljivijih autora svoje generacije, odnosno generacija. Umjetnik čiji je rad dosljedno povezivao promišljenu umjetničku disciplinu s osjetljivošću za trenutak i trag ljudskog postojanja, za slobodu kroz: „biti“, „misliti“ i „stvarati“. Jednom je rekao: „Ta sloboda je najvrjednija stvar i nikada je nisam podredio ničemu“. I nije! Njegova djela ostaju svjedočanstvo ustrajnosti stvaranja i radoznalosti, ali i mjesto susreta: između slike i pogleda, između vidljivog i osjećanog, a sve kroz njegovu životnu krilaticu „Odlučio sam živjeti umjetnost“.
Izložba „Prisutnost“, koja je trebala biti njegov sljedeći susret s publikom, sada postaje prostor sjećanja i zahvalnosti.
U ovim trenucima naše su misli s njegovom obitelji, prijateljima i svima koji su cijenili njegov rad. I dok osjećamo težinu njegove odsutnosti, svjetlost koju je ostavio iza sebe i dalje je prisutna. U slikama koje će nastaviti govoriti, smireno i postojano, u njegovo ime, „jer vrijeme je jedini kriterij koji stvari postavlja na njihovo mjesto, a mi možemo pokušati manje ili više“. Danas, kada se opraštamo od Edina Numankadića, vrijeme će samo potvrditi veličinu njegova umjetničkog i ljudskog nasljeđa.
Neka Edin Numankadić počiva u vječnom miru.
Sanja Vlaisavljević, federalna ministrica kulture i športa

