Pojava Međunarodnog dana arhitekture nikako nije povezana s najsvjetlijim trenucima u povijesti. Nakon Drugog svjetskog rata, u Londonu, na Međunarodnom susretu arhitekata odlučeno je uspostaviti Međunarodni savez arhitekata (ISA). Nekoliko desetljeća kasnije, na jednoj od sjednica, članovi UIA odlučili su uspostaviti profesionalni odmor za sve radnike ove profesije. 

Od 1985. godine, Svjetski dan arhitekture obilježava se 1. lipnja svake godine. Međutim, 1996. godine, ISA je objavila izmjene i imenovala dan slavlja – prvi ponedjeljak drugog jesenskog mjeseca. Ovogodišnji Međunarodni dan arhitekture slavi se 5. listopada zajedno sa Svjetskim danom stanovanja. Ova kombinacija nije slučajna, jer su ciljevi oba odmora usmjereni na poboljšanje uvjeta i udobnosti stanovanja u naseljenim područjima.

Tradicionalno, predstavnici svijeta graditeljstva i arhitekture susreću se na konferencijama o pravnom stručnom odmoru, raspravljaju o problemima koji se odnose na uvjete obrazovanja i rada, kreativnih ideja i uvođenje novih tehnologija.

A što je zaista arhitektura?

Arhitektura nije samo ono što gradimo. Ona je ono što ostavljamo iza sebe.

U prostoru ostaju naši tragovi – kuće, ulice, trgovi, gradovi, ali i način na koji smo razumjeli čovjeka, vrijeme i mjesto u kojem živimo. Zato arhitektura nije samo pitanje forme i estetike. Ona je odgovornost prema prostoru i prema prošlosti.

Čovjek gradi, ali je istovremeno i sam prostorom oblikovan. U onome što napravimo ostaje nešto od našeg vremena, našeg znanja, naših vrijednosti i našeg odnosa prema onima koji će doći poslije nas. Možda je najveća vrijednost arhitekture upravo u odgovornosti koju imamo prema prostoru koji nam je povjeren.

Arhitektura je način da prostoru damo novi život, uz obvezu da mu ne oduzmemo ono što ga čini njegovim. A ono što danas napravimo, sutra više neće biti samo naše.